Dobro znamo da je trgovinski deficit Crne Gore ogroman. Uvozimo veliki broj proizvoda, većina se ne proizvode u Crnoj Gori pa je to i opravdano. Preduzeća i preduzetnici se više okreću uslužnim djelatnostima pa nije ni čudo što su neki domaći proizvodi nestali sa tržišta u periodu koji je za nama. Mali broj domaćih proizvoda koji nemaju kvalitetne marketinške aktivnosti navodi na to da potrošači kupuju strane brendove, koji sa dosta ulaganja u marketinške aktivnosti privlače potrošače. Siguran sam da je kvalitet domaćih proizvoda na nivou kao i uvoznih, ako ne i veći. Šta je onda problem? Zašto često gledam da ljudi kupuju proizvode koji su uvezeni? Imamo kvalitetne vode, a kupujemo strane?
Svako ko se iole razumije u ekonomiju zna da se kupovinom domaćih proizvoda pospješuje rast ekonomije, sve to utiče i na smanjenje nezaposlenosti, smanjenje trgovinskog deficita i mnoga druga poboljšanja. Da obrazložim, u pitanju je nedostatak jačine potrošačkog etnocentrizam, više o terminu na ovom linku.
Potrošački etnocentrizam predstavlja stavove i ponašanje potrošača u pogledu kupovine domaćih i stranih proizvoda.
Jedan od prvih teoretičara ove oblasti je Shimp koji je u svojoj knjizi Consumer Ethnocentrism: The Concept And A Preliminary Empirical Test obrazložio zašto je loše kupovati inostrane proizvode i zašto su domaći proizvodi superiorni u odnosu na inostrane proizvode.
Eto, sada kada znamo da se u većini mliječnih proizvoda na našem tržištu nalaze nedozvoljene supstance i kako se može čuti određene količine se povlače sa tržišta. Je li ovo pravo vrijeme da se shvati da imamo kvalitetne domaće proizvode? Upoređujući određene proizvođače jogurta, kojeg kupujemo svakog jutra, možemo vidjeti da su brendovi koji dolaze iz okruženja skuplji od domaćih, lošijeg kvaliteta itd. Sličan slučaj je i sa vodama, gdje me niko ne može ubijediti da nijesu kvalitetne kao i inostrane. Nego, nama je uvijek bilo milije strano nego naše, siguran sam da smo kulturološki fenomen.
Privredna komora je prije nekolike godine pokrenula kampanju Dobro iz Crne Gore, čiji je cilj da se brendiraju domaći proizvodi kako bi bili što konkurentniji na tržištu. U posljednjem izvještaju koji možete pogledati u januarskom broju Glasnika kao ključnu prednost crnogorskih proizvoda u odnosu na inostrane potrošači navode kvalitet i način proizvodnje, gdje potrošači preferiraju proizvodnju na tradicionalan način.
Za vode iz Crne Gore potpuno se slažem. Sam ne uzimam strane, radije odustanem od kupovine nego da uzmem uvoznu vodu. Na žalost velike korporacije poput Coca Cole “uslovljavaju” ugostitelje da koriste samo njihovu vodu, što je drugi problem. Kada je mlijeko u pitanju nisam baš siguran. Po mojim saznanjima većinu mlijeka mi uvozimo cisternama iz Srbije i ovdje pakujemo kao naše mlijeko. Čak i za ovo malo krava koje imamo uvozimo koncetrovanu hranu, koja kao što se ovih dana vidi nije uvijek ispravna 🙁
Hvala za komentar. Uvozi se, ali ima i naših proizvođača. Pročitah da u Crnoj Gori ima oko 2800 samostalnih proizvođača (farmera) koji prodaju svoje mlijeko prerađivačima.
Moguce je da ima 2800 samostalnih proizvodjaca, ali cisto sumnjam da je toliki broj koji prodaju preradjivacima, vecinom se ljudi sami snalaze, prodaju na pjaci, prave sir i sl. Recimo, moja majka kupuje sir i mlijeko od jedne zene stalno, a ta zena i pored 3 krave ima kapaciteta za max 5 kupaca koji su kao moja majka.
Kako bi trebalo dalje postupati, to je vec pitanje strategije upuceno visim adresama. Mi mozemo dati predlog, koji vjerovatno nece biti usvojen 🙂 zbog raznih interesa, no to je sad mnogo dublja i slozenija tema. Sjetimo se samo lubenica i paradajza od prije par godina iz Makedonije.
Mislim da je rjesenje ograniciti uvoz ili bar definisati dozvoljene kolicine. Ja bi tu malo radikalniji bio. Malo vise! 🙂
Teško da će se ograničiti uvoz, pogotovo sada kad se ide dalje u evropskim integracijama. EU zastupa slobodno tržište i razmjenu izmedju članica. Hvala za komentar. 🙂
Čim se spomene neko uplitanje države, ja nisam najčešće za. Rješenje je vjerovatno u obrazovanju. Primjer. Da sam recimo koncesionar u CG i flaširam vodu i to želim da radim na jedan duži period, finansirao bih đačke ekskurzije do recimo četvrtog razreda OŠ, da posjete pogone i ozbiljno i profesionalno im objašnjavao zašto je ta voda bolja nego bilo koja uvozna. Na duže staze to bi bio vjerujem najbolje potrošen novac.
Dobra ideja. Samo da je cuju ovi što preradjuju vodu.
Sve bi se odje moglo rijesiti kada bi drzava radila svoj posao i gledala interes Crne Gore i njihovih gradjana. Nista im mi novo nemamo reci ili ih nauciti, u pitanju je ne htjenje. Zalosno, ali se nadam da moja generacija moze to promijeniti.